U žanru romantika krije potresan i srceparajući krik slobode. Nakon povijesnog pada cara Napoleona, umjetnički pokret romantizma postao je put za bijeg za mlade generacije, koji je težio utjelovljenju revolucionarnih načela. Ovaj je pokret odgovor na ograničenja klasicizma i potraga za novim oblicima izražavanja u kojima su emotivnost i osjećaji stavljeni u prvi plan.
Romantizam kao prva umjetnička avangarda
Romantizam se može smatrati prva avangarda u povijesti umjetnosti, označavajući prije i poslije u odnosu na klasicizam koji mu je prethodio. Ovaj umjetnički pravac proklamirao je da umjetnost ne treba biti usmjerena samo prema formalnoj i uravnoteženoj ljepoti, već i prema slobodnom izražavanju najdubljih osjećaja ljudskog bića. Na tom su se tragu prezirali akademizam i unaprijed uspostavljena pravila koja su stoljećima dominirala umjetničkom scenom.
Romantizam je raskinuo s akademskim ograničenjima dajući naglasak mašti, nadnaravnom i iracionalnom. Umjetnici ovoga doba nisu se bojali prikazati tjeskobu, bol, melankoliju i uzdizanje prirode kao nepobjedive i neukrotive sile. Ovaj umjetnički pristup bio je toliko inovativan da je ubrzo prešao granice umjetnosti i proširio se na književnost, glazbu i druge oblike kulturnog izražavanja.
Obilježja romantizma u umjetnosti
Dolaskom romantizma, umjetnošću je prestala upravljati nemogućnost klasicizma koja je do tada prevladavala. Predložen je novi način poimanja umjetnosti u kojem prevladavaju subjektivnost i egzaltiranost osjećaja. Neke od karakteristika koje su definirale ovaj pokret su:
- intenzivan emocionalni izraz: Umjetnici romantičari nastojali su u svojim djelima prikazati najdublje osjećaje, poput straha, strasti, ludila i usamljenosti.
- Subjektivnost nad objektivnošću: Za razliku od klasicista, romantičari su uzvisivali pojedinačno i posebno, ističući osobni doživljaj i emocionalni doživljaj.
- Okus za uzvišeno: Odmaknuli su se od klasične ljepote, koju karakteriziraju red i racionalnost, te su se opredijelili za uzvišeno, predstavljeno grandioznom i nekontroliranom prirodom i ljudskim emocijama.
- kreativna sloboda: Oslobodili su se strogih pravila akademske umjetnosti, istražujući nove oblike prikazivanja, s jasnom sklonošću prema nedovršenom i nesavršenom.
- umjetnički nacionalizam: Postojao je interes za teme vezane uz povijest i narodnu tradiciju, kao i za zastupljenost folklora i narodnih legendi.
Svi ovi elementi ispreplićući se stvaraju duboko subjektivnu umjetnost u kojoj je vanjski svijet samo odraz unutarnjeg svijeta umjetnika.
Utjecaj pejzaža u romantizmu
Jedan od žanrova koji je tijekom romantizma doživio radikalnu transformaciju bio je pejzaž. Ovo je prestalo biti jednostavan naturalistički prikaz da bi postalo metafora za emocionalno stanje umjetnika. Prostrani i veličanstveni krajolici planina, oceana ili oluja predstavljali su beznačajnost ljudskih bića pred silama prirode. U tom kontekstu romantičari su svojim djelima razotkrili osjećaj manje vrijednosti i tjeskobe pred nedokučivim i nepredvidivim svijetom oko sebe.
Pejzaž se koristio ne samo da pobudi osjećaj uzvišenog, već i da odražava izolaciju, melankoliju, a ponekad i herojstvo pred nedaćama. Njemački slikar Caspar David Friedrich, primjerice, jedna je od najreprezentativnijih figura ovog pristupa. U svom radu Šetač iznad mora oblaka, krajolik postaje emocionalni produžetak čovjeka koji ga promišlja, simbolizirajući introspektivnu potragu i malenost ljudskog bića pred neizmjernošću.
Potraga za egzotičnim i nadnaravnim
Romantizam je također karakterizirala fascinacija nepoznatim, egzotičnim i nadnaravnim. Romantičari su tražili što se našlo izvan poznate granice, koji je izmakao razumu i logici. U njegovim slikama i pričama bilo je uobičajeno pronaći noćne scene, groblja, duhove, mitološka bića i egzotične krajolike.
Ova privlačnost prema egzotičnom također je dovela do obnovljenog interesa za kulture koje nisu Zapadne, poput Istoka, autohtonih kultura Amerike ili arapskog svijeta. Umjetnici poput Eugènea Delacroixa, sa svojim orijentalističkim scenama, uspjeli su uhvatiti ovu fascinaciju u djelima punim boja, emocija i drame.
Fantastične pustolovine i istraživanja našla su plodno tlo za svoj razvoj u romantizmu. Teme istraživanja mističnog i nestvarnog odražavale su duh ere obilježene potragom za smislom izvan opipljivog.
Romantični umjetnik: neshvaćeni genij
Tijekom romantizma lik na umjetnik kao neshvaćeni genij, netko tko je živio u stalnoj napetosti sa svijetom oko sebe. Ideal "romantičarskog genija" temeljio se na uvjerenju da se umjetnost rađa iz najdubljeg dijela bića, s mjesta između mračnih osjećaja, snova i preplavljene strasti. Stoga su mnogi romantični umjetnici bili poznati koliko po svojim mučnim životima toliko i po svojim djelima.
Patnja i samoća često su viđeni kao nužni uvjeti za umjetničko stvaranje u ovom razdoblju. Likovi poput engleskog pjesnika Lorda Byrona ili skladatelja Ludwiga van Beethovena utjelovili su te ideje. Beethoven, na primjer, nije više težio stvaranju glazbe kako bi ispunio očekivanja javnosti, već kako bi izrazio vlastite emocije i unutarnji nemir, što ga čini pionirom umjetnosti kao poziva.
Romantizam u kiparstvu i arhitekturi
Iako su slikarstvo i književnost bili najistaknutija sredstva umjetničkog izražavanja romantizma, arhitektura i kiparstvo također su bili pod utjecajem ove struje. U kiparstvu je postojala tendencija stvaranja djela koja su, iako temeljena na klasičnoj mitologiji, uključivala veći stupanj dinamičnosti i dramatičnosti u kompozicijama, kao i učinkovitiju upotrebu chiaroscura za naglašavanje emocija u prikazanim ljudskim oblicima.
U arhitekturi je ovo razdoblje sa sobom donijelo a revalorizacija prošlosti, osobito srednjovjekovne umjetnosti. Gotički i neogotički stilovi stekli su popularnost, osobito u gradnji katedrala i javnih zgrada. Smatralo se da srednjovjekovna arhitektura odražava duhovne vrijednosti i uzvišene emocije koje su romantičari cijenili.
Utjecaj romantizma na glazbu
Glazba je bila još jedna od umjetnosti u kojoj je romantizam zaživio velikim intenzitetom. Skladatelji poput Ludwiga van Beethovena, Franza Schuberta, Roberta Schumanna i Frédérica Chopina oblikovali su novu viziju glazbe, gdje su izražajna sloboda i prijenos dubokih emocija imali prednost nad prethodnim formalnim konvencijama.
U tom razdoblju glazba dobiva gotovo literarni i narativni karakter, s integracijom poezije i slobodnije i emotivnije melodije. Djeluje kao Simfonija br. 9 Beethovena ušli su u povijest ne samo kao velika tehnička dostignuća, već i kao vrhunac emocionalnog izražaja u glazbi. Chopinove glasovirske skladbe, sa svoje strane, primjeri su kako se ovaj instrument koristio za izražavanje melankoličnih, romantičnih i strastvenih osjećaja s intenzitetom kakav dosad nije viđen.
El lagao, klasična forma pjesme koja kombinira poeziju i glazbu, dosegla je svoj vrhunac u to doba, sa Schubertom kao svojim najvećim predstavnikom. Te su pjesme prenosile složene emocije kroz jednostavne melodije, čineći glazbu dostupnom široj publici.
Ovaj trenutak u umjetničkoj povijesti Zapada obilježio je prije i poslije: sva kasnija kultura, sve do 21. stoljeća, i dalje je obilježena romantičnim idejama o slobodi i individualnom izražavanju.